Jebem ti Gospinu travu i Majčinu dušicu
Grički je top pojeo zvon katedrale ispred Taverne
Muklo odzvanja muzej prekinutih veza
Oznojeni španjolski penzioneri kao moje duše srodne
Njih su dvije lepršavo, sa smiješkom zatvorile vrata
I sad zrak bespotrebno ulazi u kaverne
Bojim se sumraka, od noći me hvata me jeza
Chris Rea,“On the beach“, blesavi žalac ljubomore u užareno podne
Otrgnut od stvarnosti, umoran od starosti, zaboravljen od jata
A onda, kad razmislim, prije samo dvije godine na isti dan Annie Lennox mi je ispričala ovu dolje.
Čudan je život, doista čudan svat.
Neće mi se o tom sada srat
Pa nek ide kao tada, mislim da je tako bolje
sub - 15.08.2009
Prigodna...... igra sa "You have placed a chill in my heart"
Ti ....uvijek imaš dom u srcu mom
I ja znam .... da imam dom u srcu tvom
Pođimo u pustinju da čujemo glas
Neka nam vrelina i pijesak ponude spas
Povedi me u pustinju, ostvari mi san
Pokaži kojom bojom ti je oslikan dlan
Ljubav je svetište, ljubav je hram
Znat će te zadiviti, to sigurno znam
Pa i na sajmištu pred crkvom gdje je rijetki gost
Ne traži žrtvu, ne traži ni post
Ako želiš tvoje će sramote biti lik
Dubokih promjena u tebi začetnik
I kad umoran od laži jednom klekneš na pod
Od ljubavi nad tobom će načiniti svod
da mi se u misao pretvoriti i na taj tvoj se oltar popeti
kad mi vrijeđaš sne
kad mi vrijeđaš duh
kad si previše .... gluh
i ne prekidaj me sad tom propovjedi zlom
on sve o meni zna
živi u pogledu mom
i da ... baš uživam u tom
Ljubav je svetište, ljubav je hram
I dobro se od ljudi sakriti zna
Budi joj čuvar da ne nastrada
Priđi mu bliže da ti ljubavi da
Ljubav je sreća i ljubav je dar
Zbog ljubavi smo bolji to je sigurna stvar
Ako je iskreno želiš sigurno će doć
Točno, on je ljubav, za njim treba poć
Ti ....uvijek imaš dom u srcu mom
I ja znam .... da imam dom u srcu tvom
Hvala A. L. na inspiraciji i još puno toga
Hvala crkvi Sv. Josipa... jer postoji
Vidim da se u tebi još uvjek bore majčina dušica, gospina trava i pelin. Što će nadvladati ne znam, ali ti želim svu sreću na današnji dan koji ti je možda nekd davno ipak bio drag.
sitnozor!
Što reći, što dodati, kada i sam znaš da nešto od Annie uvijek nosim sa sobom. Osim možda tek kao podsjetnik:
The Miracle Of Love
How many sorrows
Do you try to hide
In a world of illusions
That's covering your mind ?
I'll show you something good
Oh I'll show you something good.
When you open your mind
You'll discover the sign
That there's something
You're longing to find...
The miracle of love
Will take away your pain
When the miracle of love
Comes your way again.
Cruel is the night
That covers up your fears.
Tender is the one
Who wipes away your tears.
There must be a bitter breeze
To make you sting so viciously-
They say the greatest coward
Can hurt the most ferociously.
But I'll show you something good
Oh I'll show you something good.
If you open your heart
You can make a new start
When your crumbling world falls apart.
The miracle of love
Will take away your pain
When the miracle of love
Comes your way again.
Što se Chris Ree tiče, album " On the beach" izdan 1986, dobiven 1987, Nabavljen od J. u ondašnjoj M nakladi- lokacija Mesniočka. Chris Rea napisao je i objavio ojesme najdražim žename u svom životu Joan (supruga), te Josephine i Juliet (kćeri)
Kao što ništa vječno nije, znam,
istina se u stihovima krije,
i zato Arsenovim rimotvorima,
želim ti , dragi, sretan rođendan.
Arsen Dedić
Znat ćeš
Znat ces po svakoj stvari po kojoj i sada znas
Znat ces kad bude vrijeme a sada cula bi laz
Znat ces po mojim rukama i znat ces i u poljubcu mom
Da je kraj, da je kraj, da je kraj ljubavi mojoj
Pusti neka odmore se srca
Pusti neka uvjeravaju nas vjecno
Zasto drugu istinu sad trazis
Vjeruj k'o sto vjerujem ja tebi
Uvijek tvojim rijecima, tvom tijelu
Vjeruj onoj ljubavi u sebi, i ne, ne pitaj
Znat ces, znat ces po svemu, i znat ces i u dodiru mom
Da je kraj, da je kraj, da je kraj ljubavi mojoj
kak mi je ovo promaknulo? e, florijan, prijatelju, ja ti volim tudje rodjendane više nego kruha jesti. pa nek bude sa kojim danom kasnije, živio mi stari u zdravlju i veselju.
i daj se makar uloguj ak već ne pišeš, otjeraj ove reklame, kad njih vidim podsjete me na lešinare, jer dolaze onda kad nekog već dugo nema.
Uzmakovanje
Od rasutog tereta njene glave
Vješt bi tesar izgradio jedrenjak
Nadahnuti klesar sklopio mozaik
Sneni bi ga pekar umijesio u medenjak
Glasom blaženika progovorio bi laik
Da prošeta tim prostranstvom
Prozbori s nevjernicima i pastvom
Blagoslovi bolesne i zdrave
Da joj uspije prići
Da ga pusti sići
Na osunčanim padinama sretnih misli
Neki bi zaljubljenik podigao vinograd
Vjerojatno bi se plovna rijeka razlila u dolini
Sa uzavrelom lukom za vino i ječmeni slad
Prepunom djevojaka za kojima puk slini
Kako bi bilo lijepo zaplovit tom rijekom
Dan započeti keksima i mlijekom
Zaboraviti stvarnost, taj kolotur nesuvisli
Da joj uspiješ prići
Da te pusti sići
U dubokim usjeklinama strasti i želja
Rudari skriveni od svijeta tražili bi blago, ili sol
I nazovi pjesnici bi namirisali krv nadahnuća
Svoje izgužvane karte bacili na stol
Sijedi kapetani sa strahom bi iščekivali čas potonuća
Pušili svoje lule i nadali se dobrom
Pa se bez riječi prepustili tom vrtlogu modrom
Raširio bi im se osmijeh kao stelja
Da joj mogu prići
Da ih pusti sići
Bas lijepo :))
Sviđa mi se ovo uzmogavanje, kao da je pisano za mojim kuhinjskim stolom.
Dali bi modrina tvojih misli, usahla u prići, da nije ostala samo želja,da te pustila dolje sići.
Čamac
Kao da je izašao iz slikovnice kupljene u prizemlju Klaićeve bolnice, kao da su se pomiješali maštarija i stvarnost, pred mojim očima, potpuno nesvjestan moga zadivljenog pogleda, prducka morem mali crveni brod sa bijelim mostom i plavim dimnjakom, otpuhujući veselo oblačiće dima i šaljući signale Sijuksima i Apašima skrivenim u izmaglici sunca iza mojih leđa.
Isti je to onakav brod, kakve su mi roditelji kupovali na tržnicama Šibenika i Trogira, opremljen velikim šarenim pojasevima za spašavanje i traktorskim gumama koje ga štite od betonskih dokova prljavih luka.
Sjetim se jedne kapetanske kape koju sam nosio s ponosom, mirisa lule ostarjelih, nesuđenih mornara, koji su more vidjeli samo na razglednici, moga djeda u potkošulji i lažnim Ray Ban očalama sa ispucanim pozlaćenim okvirima, u kojima me podsjećao na Olivera, tamo ranih sedamdesetih.
Zahvaljujem na ponovnom, kratkom prolazu mojim djetinjstvom, brodiću
Dobila sam sliku u umu, i zadržala ju.
puca te nostalgija, stari? ajde, pusti me sjesti kraj tebe, imam ti stosta ispricat, pa cemo se skupa opit u ime tog tvog brodica.
Odrastao si ;)) Dobrodosao u novu stvarnost.
E, jebem ga u Kakanj
Ponekad se sam sebi činio visok. Obično bi to bilo petkom, tamo negdje oko podne ako bi dan bio sunčan i ako mu se posrećilo da ga ljudi smatraju zaslužnim za nešto čemu nije doprinio.
Znao je da se zapravo nije osobito promijenio, ali zbog tog osjećaja visinske nadmoći hodao je uspravnije, manekenski stavljajući nogu ispred noge. Zračio je neodoljivim seksipilom i nije mu bilo jasno kako to drugi ne primjećuju.
Ponekad bi se, pak, osjećao majušnim, gotovo nevidljivim, osobito kada bi zbog njegovih propusta koji nisu bili slučajni, nego jednostavo utemeljeni na njegovom neradu i lijenosti, osjetio prijekor na ramenu. Tada bi psovao u sebi, ljutio se na cijeli svijet, sam sebi govorio da mu je dosta, da tako više ne može, da on radi kao crv dok ostali samo prodaju maglu i podmeću mu, nikada ne priznajući sebi, a kamoli drugima, da je u stvari lijeni, neobrazovani glupan.
No, najčešće se osjećao tupo, ni visok ni nizak, zapravo većinu vremena uopće nije razmišljo o svojoj visini, odnosno, nije razmišljo ni o čemu osbito bitnom.
Sanjario je, tu i tamo, o maloj praktikantici u ljekarni kraj njegovog ulaza, o njenim gaćicama sa zelenim horizontalnim prugicama, koje se naziru ispod tanke suknjice dok sagnuta pokušava doseći donju ladicu iz koje mu je svakog četvrtka davala lijekove za regulaciju tlaka. Tu i tamo, nikako prečesto, jer ga je umaralo.
Sanjario je i o dobitku na lotu. Ne bilo kakvom dobitku, o ne. Skupilo bi se tu nekoliko milijuna eura, s kojima bi promjenio život iz temelja, a svakako bi prvo ni prestao sanjariti. Naravno, valjalo bi koji puta i ispuniti taj listić. I o tome je ponekad razmišljao, ali prodajno mjesto je bilo daleko od njegovog malog ureda, a nije baš ni imao volje za svu tu petljanciju.
Najčešće je sanjario o tome da je važan, da ga ljudi cijene. Da je, na primjer, liječnik, ili barem inženjer nečega važnog. E, to bi volio biti. Ozbiljan, precizan, markantan, prepun šarma i nedohvatljiv za sitne duše, da nerazumljivim frazama rješava suštinske probleme svijeta .
O, kako bi mu to išlo. Morat će jednom na tome poraditi.
United Artist
Mary Pickford je voljela ruže
Koristila ih kao začin
Vjerovala je da je čine ljepšom
I jesu, na neki način
Douglas Fairbanks bio je zgodan
Nosio revolver ispod donjeg veša
Vozio kabriolet, imao puno keša
Bio nešto manje odan
Na njihovoj svadbi moje je majka slomila nokat
Urlala na tatu
Zbog previše vina
Rekla mu je da bi mogao prestati lokat
Od stresa je dobio povećanu prostatu
A Mary i Douglas su dobili sina
E tom malom je David Griffith bio kum na krštenju
Junior ruže nije doživljavao jelom
Ni Mary nisu pomogle sa Sylvijom Ashley
Pa je zato on završio na bijelom
Charlie Chaplin je bio kum na toj svadbi
Robin Hood i mala Mary
Vjenčanje iz bajke
Svakakvih delicija i svakakvih skladbi
Ja sam bio pospan te večeri
Sjećam se samo slomljenog nokta moje majke
Da dragi, oni se svi zovu Boby Wothson..............( Ionesco )
Mene ovo podsjetilo na Balaša. :D
Prekokišje
Nedjelja osvanula sunčana, nakon cijelog tjedna u kojem je kiša nemilice lijevala.
„Tko bi rekao da ćemo ipak poletjeti?“, Marta se opasno nagnula preko ruba pokušavajući pratiti bijeli trag svoje pljuvačke koja je nestajala u dubini. Pljunula je još jednom. Ovaj put ju je skupljala dugo uvlačeći obraze i navlačeći svu vlagu svojih usta na vrh jezika. Izgledala je poput zvijezde repatice.
„,Hoćemo li vidjeti more?“ upitala je veselo i dalje nagnuta, gledajući u dubinu.
„Tko zna. Ako se podignemo dovoljno visoko ...“, Martin je petljao oko brenera, nimalo zabrinut za sestru koja je, gotovo polovicom tijela, izvirivala iz košare.
-„Jesi li je ponio?“, uskočila je natrag i udahnula duboko
-„Jesam, tamo je u ruksaku pokraj votke, ona što izgleda kao shaker“
Sjela je na dno i izvadila posudu. Bila je hladna. Više ju je podsjećala na termos, nego na shaker, ali joj se nije dalo raspravljati o tome. U ispoliranoj površini je ugledala svoje lice. Podigla je značajno gornju usnu i osmotrila zube. Protrljala ih je prstom. -Čudno je ugledati svoje lice u grobu svoje majke, pomisli
-„Možda bi se trebali pomoliti“, reče mu ozbiljna izraza
-„Ne, bit će elegantnije u tišini“
Predala mu je urnu polako, s obje ruke, kao da se boji da će ispasti iz balona.
Pustio je još malo plina i gledao lelujavi, vrući zrak kako nestaje u unutrašnjosti bijelog klobuka.
Odvrnuo je poklopac s ugraviranim datumom, značajno ju pogledao u oči i predao pepeo vrućem zraku. Uvučen u struju, umotao se u spiralu i uzdigao
Marta je otvorila votku. Martin ju je zagrlio
Jutro. Tišina. Platno osvijetljeno suncem u pozadini i majčin je pepeo raštrkan posvuda, izgledali su poput galaksije crnih zvijezda na bijelom nebu
Ipak....
Lijepo....
:o)
kao i Ona , za pamćenje.
Opet ti dirneš tak da nemrem ništ neko vrijeme raditi...ajoj....
Nego, kad bumo mi na partizanski sastanak?
aloha
Pa da, život je aštapada
Tko li je osmislio kretanje konja po šahovskoj ploči da mi je znati
Te pokrete nalik tangu, nalik nošenju božićne jelke u pijanom stanju
Možda je osmislio svačije, pa ne znamo na željenom mjestu stati
Za dobro ne znam namjenu, ali se zlo uvijek zlim vrati
Nije loše ravno, tako se put ipak djelomice skrati
Još Bože pomozi u mraku, ali peče na krivom mjestu dočekati svjetlost danju
A pomalo život i sliči na tu ploču dvobojnih kvadrata
Ponekad te poniznost spasi, ponekad ti rogovi zapnu u granju
Za čiju ljubav godišnja doba imaju jednosmjerna vrata
Zagrliš tu i tamo vodokotlić, izljubiš ga kao brata
Katkad po kiši ostaneš suh, na sunčan dan legneš slijepljen od blata
Da li je bit u pisanju, pismima ili u njihovom slanju
Zamisli okus magente
Zamisli miris stakla, ako imaš duha
Zamisli dodir ispovijedi
Zamisli zvuk kruha
Možda bih se volio kretati strelovito kao lovac, možda ustrajno kao top
Da se skriješ od svijeta uz veliku rokadu, ili napadneš kroz onu manju
Znam da se dogodi da danima ležiš i gledaš u strop
Osjetiš se nevažnim poput vlati žita vezanih u snop
Pa i govno nekad napravi buć, a nekad plop
Što ako si zatvoren u sebe, zar ti je loše u tom zdanju
a sto ti mislis? da li je zatvorenost u sebe kazna ili nagrada?
e Urac, prijatelju moj, slabo ja mislim, a i čime bih? mogu ti reći samo "plop" (ponekad)
I opet Zagreb i opet izranja, ili uranja, ili što već
Brodimo ovim praznim gradom ti i ja
Ti istrgnuta iz šarenila mladenačkih snova
Oteta od vrhova Alpa, prve ljubavi i toplih srpanjskih večeri
Cijediš se kroz moja pitanja kao glina, nedopečena, sirova
Velebni koncert u krivom tempu i mjeri
Natopljena je noć nevinošću tvojih maštarija
Brodimo ovim praznim gradom ti i ja
Ja iskidan nekim daljinama gubim strah pred tobom
Zabijen u ovaj grad kao čep u praznu flašu
Darujem ti moj autoportret, putovanje svojom utrobom
Ne zanima to tebe, tvojom glavom drugi nemiri jašu
Bilo bi mi lakše da sam mlađi, da li bi tebi da si starija?
Brodimo praznim gradom ti i ja
Razgovor ti se čini glup, kao skok na glavu za oseke
Nastojiš skrenuti temu na glazbu koju ne poznajem
Imaš pravo, u tom stanu jedini su nered izgužvane deke
Podjednako smo blesavi je jedino što spoznajem
A što da smo negdje drugdje? Recimo Tbilisi, ili Latvija
Brodimo praznim gradom ti i ja
Oboje želimo biti drugdje, zatočenici smo što se drže skupa
Vjerojatno je tebe trebam više i gnjavim te, pravi sam gad
Osjećaš da nisam dobro, pa mi poklanjaš vrijeme, nisi glupa
Sebičan sam. Ne želim da odrasteš. A što sad?
Uostalom trpi. Pusti starog neka zavija
Brodimo praznim gradom ti i ja
Ovdje se ne vidi mjesec, nebo ne izgleda kao tamo
Zagrljajem ti ne mogu nadoknaditi. Grlim te zbog sebe, meni više treba
Ajde se prepusti, da jedno drugom miris izgubljenog doma damo
Zatvori oči da ne vidiš samoću koja nas iz mraka vreba
Jesi. Moj si Happy end. Moja amajlija.
pusti ti nju nek vidi samoću, nek je dotakne otvorenih očiju, poslije će bar znati s čim ima posla. prije nego se č pretvori u k. sjeti se samo kako je Siddhartin stari čuvao njega od strahota ovoga svijeta pa je malij morao pobjeć da bi postao ovo što je danas :)
dam se kladiti da neće s tobom na Štrosmatru slušati džez, nekak mi iskustvo govori da je tako :)
Zamijenila sam te. Znala sam nekoga sa sličnim nickom, pa si mislim "otkad on ovako dobro piše?". :)
Posalji ti njoj tu pjesmu i GARANT je tvoja :)) Btw, odlicno napisano.
Bleda fleka boje cimeta (ne lovora)
Promatrao sam mjesec kroz krošnju lovora, stisnutog od žege i usnulog na vjetrenoj prostirci. Okrunjen igrom nemirnih listova, izgledao je (mjesec, ne lovor) kao da se smije i to neobuzdano, grohotom, puštajući suze radosnice koje i nisu imale kamo, nego namočiti spaljeno ljetno tlo ovog malog komadiće svijeta u čijim je borama ucrtano i moje odrastanje.
Ucrtano je, dakako i moje starenje, ali kao i svaki, godinama oblesavljeni stvor i ja puno slikovitije pamtim svoj jasni početak nego mnogim stranputicama zamagljeni zaplet.
Kad bolje razmislim, mjesec je gledao mene.
Koga bi drugoga, zapravo. Nikoga i nije bilo tamo osim nas dvojice i naravno, lovora, koji nije odavao oduševljenje ovim iznenadnim susretom, mirišući marljivo i žudeći za odmorom nakon cjelodnevnog iscrtavanja nemirnih sjena.
Ujutro se, pizda, pravio da me ne poznaje. Mjesec, ne lovor.
Pravo mu budi.
Jer kad zarudi, mjesec pobjegne od ljudi
Vjerojatno ga previše pospanih želja sludi
Pa se sakrije u neke daleke grudi
S godinama me sve manje čudi
Što se boji moje ćudi
Što se bježati trudi
I što za mrakom žudi
Preporuka.... ne čitati
Reimann i Goldbach
Udaraju njena dva srca u neparnom ritmu
Kao kiše brazilskih šuma, kao more o orgulje u Zadru
Kao ples Astaira i Rogers u nekom zavodljivom, starom kadru
I tko zna koliko su prim brojeva nabrojala do sada
Možda dovoljno za razriješiti Reimannovu hipotezu
Svakako dovoljno da mnoga pitanja izvezu
Jest, čudno ih je osjetiti kako tuku ispod njene bluze
Kao maleni vergli iz dubine, kao nezapisane rime
Nisam siguran koje joj otvara osmijeh, a koje tjera suze
Na kojeg nasloniti uho da mi izgovori ime
*ah...godišnji odmor me uvijek nagovori na neku ljubavnu.....al' kratko traje, majku mu
:))
Ljubavna...il' godišnji? :o)
Riemann, dragi, Riemann. Tipfeler?
na godisnjem si odmoru i osluskujes odgovore ispod njene bluze? ti covjece znas zasto zivis. i to jos sve uz zadarske orgulje?
ma daaaj... sam jos jednom zakukaj zbog zivota, stari, cuti ces od mene sto ti slijedi.
uzivaj.
prav tako.... uživaj
Čestitam, pa što ne reče da ti je mala trudna. Ništa se ne hvališ ,prikane. ili nije još pravo vrijeme?
|
